- Kako je sve počelo?
- Prosto. Uz par slučajnih reči koje su imale mapu i znale da je prate.
- Reči? Čijih reči?
- Zar reči ikada mogu da pripadaju nekome? Previše često ih svojatamo…
- A gde je počelo onda?
- U vrhovima prstiju. Ne, grešim, nije tako. U talasu koji je došao do mog uha.
- Opet reči?
- Kako pobeći od njih? Njima stvaramo svet. Njima sve počinje.
- Previše je to apstraktno za mene. Šta se u stvari desilo, objasni mi?
- Prepoznavanje gena, rekli bi naučnici, pretpostavljam. Ja bih rekla da se radi o mnogo daljem, mnogo ranijem prepoznavanju.
- Ranijem?
- Negde u praiskonskom.
- Opet preteruješ.
- Kako drugačije to objasniti? Na kraju, sve je počelo od dve osobe. Sada ih ima oko 5 milijardi na svetu. A duša ne nestaje.
- Sad ćeš da mi pričaš o komadićima duše? Delovima, koji se nalaze i uklapaju, kao dve polovina jabuke?
- Ne, neću. Pričaću o slagalici od hiljadu delova. I jednom delu koji nedostaje. Ali to otkriješ tek na kraju, kad složiš celu sliku.
- Dobro, i ti si našla taj ‘komadić koji nedostaje’. Sad smo već na poznatim klišeima.
- Zašto je sve što je ljudska slabost klasifikovano kao kliše? I ne, nisam ga našla. Bar ne po uvreženom shvatanju definicije reči ‘pronaći’.
- Nego? Pronašao je on tebe?
- Ne, samo smo na trenutak zaiskrili. I ugasili se.
- Pa čemu onda sva ova priča? Ako je gotovo?
- Neke stvari nikada nisu ‘gotove’. Neke traju van svih naših trajanja. A priča… Svaka priča je sačinjena od reči. A reči su tu da udahnu život. Pričanjem, mi u stvari dajemo život.
- Hoćeš da mi kažeš da samo izmišljaš?
- Da, smišljam šta ću reći pre nego što to kažem. Izmišljam kako će izgledati ono što oživim svojim rečima. Obojim ga, u svojoj glavi. Dam mu miris. Malo muzike u pozadini…
- Ništa ja tu više ne razumem. Je l’ se nešto desilo ili nije?
- Jeste. Desila se eksplozija u supernovama. Iskričenje nervnih završetaka. Rastapanje epidermisa. Sužavanje čitavog svemira u jednu tačku. I naglo, žestoko rascvetavanje te tačke dok ponovo nije dobila obrise poznatog sveta.
- Gde smo sad? Šta je to – fizika, hemija?
- Alhemija. Ništa drugo i ne može da bude. Stapanje prostih elemenata u potpuno novi entitet, nezavisan od svih tih supstanci koje ga čine. I onda vraćanje, neobjašnjivo razlaganje alhemičarskog ‘zlata’ u sastojke iz kojih je nastalo… od kojih nijedan više nije isti i nije neokrnjen.
- Dakle, niste uspeli?
- Uspeli smo, i mnogo više nego što smo očekivali. Dali smo svojim svetovima novu boju. Novi ton. Novu obalu.
- A sad?
- Muzika je i sada tu.
- A osim muzike?
- Zar je potrebno nešto osim muzike?
- Mislim, koja je priča sada? Šta se dešava?
- Nasuprot popularnom verovanju, ne mora svaka priča da kulminira efektnim završetkom. Neke se prosto… završe. Tačkom.
….
