For the heart is an organ of fire…

Ima tih momenata u filmu kada tačno možeš da prepoznaš tu jednu repliku, jednu rečenicu oko koje je čitav film i nastao. Onaj ključni momenat kad “zatrepere žice”. Znate na šta mislim?

I ok,  da ostavimo po strani i “Here’s looking at you, kid” i “Frankly, my dear, I don’t give a damn” i “Go ahead, make my day” i “You talking to me?”… one su već suviše spominjane i citirane. Sigurna sam da imate poznanika koji kao da ima čitavu enciklopediju domaćih filmova u glavi i non sto ispucava citate, a teško da možemo uopšte nekoga naći ko neće iskoristiti (ili prepoznati) neponovljive replike iz “Maratonaca”, “Ko to tamo peva”, “Balkanskog špijuna” i drugih domaćih kultnih filmova.

Ali, kao što rekoh, sve te replike na jednu stranu. Hajde da se podsetimo malo onih drugih, onih zbog kojih vam u trenutku bude jasno da ćete taj film morati da pogledate ponovo. Grumenčiće istine sa filmske trake, često izgovorene usputno ili nehajno. Često prošaputane. Ali vas dotaknu i ostanu sa vama. Ne sećate ih se doslovno, vrlo često, ali ih ponesete sa sobom i upletete u tkanje svojih misli. Uskoro postaju deo vas. Svaki naredni put kada ih susretnete, što ne biva često, prepoznajete ih po odjeku u sebi…

Sećam se kada sam prvi put gledala “Engleskog pacijenta”, dve scene su me posebno ganule – i naterale na razmišljanje. Jedna je pismo koje Katharine piše u pećini:

“We die. We die rich with lovers and tribes, tastes we have swallowed, bodies we’ve entered and swum up like rivers. Fears we’ve hidden in – like this wretched cave. I want all this marked on my body. Where the real countries are. Not boundaries drawn on maps with the names of powerful men. I know you’ll come carry me out to the Palace of Winds. That’s what I’ve wanted: to walk in such a place with you. With friends, on an earth without maps.”

Nekako mi se ta ideja o telu i duši koje su jedine prave granice i jedina prostranstva koja ikada prelazimo uvrežila u mozgu i često joj se vraćam. I baš tih nekoliko kratkih rečenica mi otkriva toliko toga i o autoru i o čitavoj poenti pisanja romana (naravno, film je snimljen po knjizi, i ova rečenica je doslovno takva i u njoj), i kao da mi ogoljeva u jednom trenutku i bol i trijumf.

Malo pre nje, ide dijalog, izmedju Almasija i Katharine:

Almásy: When were you most happy?
Katharine Clifton: Now.
Almásy: And when were you least happy?
Katharine Clifton: Now.

I to je upravo to. Onaj jedan savršen trenutak, za kojim već žalimo.

Koji su vaši omiljeni trenuci? Koje replike vam ostaju u mislima, pod kožom?

• Posted in: Razdrumlja