Dreamscapes

Help her!


Help Smaranda

Smaranda laughs and her laughter tinkles through cyberspace.

She talks about her cats as if they’re her family.

She is bubbly and fresh and new, with just a smattering of wicked humour.

She enjoys little oddities and takes delight in them.

She holds close to her heart what may seem trivial to the world.

She twists things around and the world smiles.

Her sense of humour, however freaky, is delicious.

She has great goals and even greater determination to make them happen.

She is always awesome, even though she says so.

She is one of those people that make my days bright and sunny.

She is only 33, fighting a battle for her life and needs all the help she can get.

Help Smaranda keep her sunshine alive.

And although I search for words to describe the strange liquid feelings I harbour inside, the only words I have access to have all been said before.

Untitled-1

Jacques Prévert – Alicante


Jacques Prévert – Alicante

Une orange sur la table
Ta robe sur le tapis
Et toi dans mon lit
Doux présent du présent
Fraîcheur de la nuit
Chaleur de ma vie.
***
An orange on the table
Your dress on the rug
And you in my bed
Sweet gift of the present
Freshness of the night
Warmth of my life


A Desire Carved From The Sky – Gregory David Roberts


A Desire Carved From The Sky – Gregory David Roberts

I write a turquoise sea,
my beloved,
a reeling sea rolling passions,
born in the long held breath of love,
rolling passions
against the rock
of my breaking heart.

I write a silver rain,
my beloved,
a warming rain spilling lessons
born in the fevered dream of love,
spilling lessons
from the soft lips
of the whispered world.

I write the cliff-top
where we eat the wild wind with our hearts.

I write the jungle
where we writhe in sun-serpent shadows.

I write the desert
where we carve desire from the sky.

I write the flame of love,
the pride-blue flame
that drives me to my knees,
that drenches you with adore,
that cries the little agony-prayer,
and scratches another night
from the skin calendar.

And then,
clutching at the wet hair
of tomorrow,
I write my secrets
on the temple of your curved back
with my lips,
until you sleep there,
in that desire
carved from the sky.

I prepev…

Čežnja isklesana od neba

Pišem tirkiznim morem,
Voljena,
Zaljuljanim morem koje valja strasti,
Rodjenim u zadržanom dugom uzdahu ljubavi,
Koja valja strasti
Kršeći ih o stene
Moga krhkog srca.

Pišem srebrnom kišom,
Voljena,
Tople lekcije koje iz kapi nastaju,
Rodjene u uzavrelom snu ljubavi,
Lekcije koje nastaju
Sa toplih usana
Prošaputanih reči.

Pišem liticom,
Gde jedemo divlje vetrove svojim srcima.
Pišem džunglom
Gde se uvijamo u senkama zmijolikog sunca.
Pišem pustinjom,
Gde klešemo čežnju iz neba.

Pišem plamenom ljubavi,
Plamenom plavim kao ponos
Koji me baca na kolena
I preplavljuje te obožavanjem
I uzvikuje molitvu u agoniji,
I precrtava još jednu noć
Na kalendaru kože.
 
A onda,
Čvrsto se držeći vlažnih pramenova
Sutrašnjice,
Pišem svoje tajne
Na hramu tvojih izvijenih ledja
Svojim usnama
Dok ne zaspiš,
Tu, unutar te čežnje,
Isklesane od neba.

 

Under the Shadows of Words


I could tell this story in many different languages of the worlds existing and gone…

… but heart only recognizes one, as it crackles and wheezes, like an old dusty vinyl record, trying to remember the sound it used to make…

***

There once was a castle. Like in all proper fairy-tales. Although this is not a fairy tale. So, the castle was there, floating between the earth and skies, bigger than life itself, and visible only to me.

As I walk, it sometimes quivers above my head, sometimes just slides in the air behind me and then at times it lands on my shoulders and envelops me completely.

Like in all proper fairy tales, the castle hides the myriad of rooms, halls and chambers. Unlike any fairy tale – there are no locks. No keys. No doors. And each and every room is so familiar to me, yet a complete surprise. I never know which room I may find or enter next. Never can even imagine what can await in the next space… yet, all I know of you is always there.

I find myself walking the streets conscious completely of this „presence“ hovering above me. Never too far. Sometimes – too close.

When it first became mine, it was vast and airy, filled with laughter, music and thousand joys of anticipations. Its halls echoing with yearnings of the things yet to come. And I was proud of its existence. Kept it jealously to myself, savouring every minute I spent wondering through its spaces. Every little corner held a memory, a melody, an image of hope, a ghost of togetherness…

I used to revel in sudden surprising discoveries all over the place: the hidden drawers that held the nicely folded and perfumed caresses, big old oak wardrobes that cherished the stolen cuddles and forbidden whispers, all tumbled together and far from sight…

Laughter echoed, spiraling down the stairways, only occasionally entwining with the sweet melodies of times past, or the quiet rustling of leaves that morning when we came out from the enchanted forest, amazed that the world did not change overnight, fearing we were too different to get immersed in it without feeling bruised by the Big Mundane…

But that was then… I never wondered why the castle was there. I was just glad it was. It held me in its embrace, making me treasure every second of every minute of you I could steal…

It was also a shield from everything and everyone that tried to come too close. No one was worthy enough. No one could even begin to compare to this unique entity we created…

The true fairy tale would have ended here and now. Its last sentence would have contained words „happy“ and „ever after“… If only…

***

It is still there, you know. Still hovering over my shoulders. But I am afraid to go in now. Last time I dared step into its domain, the gloom and mist surrounded me. Cobwebs and dust. Lonely strain of an old poem crooning somewhere from above. And it felt small, tight… reduced to just a few rooms, few halls… shattering into itself.

The walls have faded and darkened, from gleaming white into musky gray. The beautiful grand piano that treasured the Melodies is tarnished with age, its skin no longer silky and lustrous. The laughter has trickled to a sporadic sneer, and all the shine and grandeur are subdued and vanishing before my eyes.

Yet, it is still there… Still holding the memories of what once was. And I can travel the universe and find innumerable new worlds, meet myriads of new stars and constellations… Just knowing it is at my reach, until it has even one speck of you, of us – just that one, single lonely note will always make it the beginning and the ending of every fairy tale I ever dare to step into…

***

There are many theories about hearts. Many beliefs about souls. All the languages of the world, existing and gone, have words to describe that amazing duality of being one but not together…

But words are weak and fickle, powerless to ever leave the mind, keeping us their captives and never letting us go…

 

Rekvijem za palog andjela (nepoznat autor)


Možeš mi reći da u bezglasju
često zalutaš
kad sričem slogove Tvoga imena
i da se uzalud borim protiv vremena
koje na našim telima gravira
nebeske istine u strahu od smrti.
Možeš mi reći da je moja tišina laka
poput niti paukove mreže
a teža od sedam smrtnih grehova
i ja ću od nje satkati pesmu i pokriti Te
kad neman noći teškom šapom poklopi nebo
i u krzno svoje sakupi zvezde kao čičke.
Možeš mi reći da sam slobodna
a duša sam slepa koja čuje samo zlo kad se govori o svetlosti
duša koja noćima ne spava i čiji su okovi tragovi nebeski
božjih karuca što u sumrak ispisuju molitve najvećih grešnika
i postaju vapaj upućen Tebi.
Možeš mi reći da bih trebala da Te saslušam
kada se budem pravila da Te ne čujem
sakrivši uši rukama
kao što deca sakrivaju po džepovima
male sedefne školjke što izbaci mora utroba.
Možeš mi reći kako sam grešila
i ja ću na svoja ramena
težinu neba, ako treba, prihvatiti
i Ti ćes opet biti u pravu a ja ću se osmehnuti.
Osmehnuću se kada Tvoje ime bude prelazilo preko mojih usana
i one budu krvarile kao nekada moje srce.
Osmehnuću se jer moja će duša pevati
u tišini što Tvoje ime u vazduhu iza sebe ostavi
i doći ću Tebi kao što kap kiše dolazi zemlji
u krugu večnom
isparavanja i padanja
i tada, na dlan ćeš me topao dočekati
kao suzu izdajnicu što beži preko obraza
i u sećanjima potražiti moje ime
kao što bi tražio uvojak kose
il`neki davno naučen stih.
Možeš mi reći da su Tvoji dani podeljeni
na dane sećanja i dane življenja
A nećeš znati da su svi moji dani – dani preživljavanja
sećanja davnih oživljavanja
što kopne na izmaku noći.
Možeš mi ponovo reći da bi mi srce u kutiji dao
da ga pored kreveta čuvam
dok na baršunu kao na odru
mirno počivaju snovi.
A ja bih mogla
Mogla bi da Ti kažem da Te još uvek sanjam, da Te još uvek volim,
ali reći ništa neću, ćutaću
Jer ja i kada ćutim – ćutim o Tebi

 

Preporucena muzicka pratnja:

 

The Rush


Mika Antić (peti deo)


Mika još jednom (četvrti deo)


Mika Antic (treći deo)


Mika (2)


Jedan je Mika…


Kako drugačije da počnem da se vraćam ovamo, nego sa Mikom?

Dugo sam tražila ovu emisiju koja se davno, davno prikazivala na RTS-u. Evo je sada, prvi deo:

For the heart is an organ of fire…


Ima tih momenata u filmu kada tačno možeš da prepoznaš tu jednu repliku, jednu rečenicu oko koje je čitav film i nastao. Onaj ključni momenat kad „zatrepere žice“. Znate na šta mislim?

I ok,  da ostavimo po strani i „Here’s looking at you, kid“ i „Frankly, my dear, I don’t give a damn“ i „Go ahead, make my day“ i „You talking to me?“… one su već suviše spominjane i citirane. Sigurna sam da imate poznanika koji kao da ima čitavu enciklopediju domaćih filmova u glavi i non sto ispucava citate, a teško da možemo uopšte nekoga naći ko neće iskoristiti (ili prepoznati) neponovljive replike iz „Maratonaca“, „Ko to tamo peva“, „Balkanskog špijuna“ i drugih domaćih kultnih filmova.

Ali, kao što rekoh, sve te replike na jednu stranu. Hajde da se podsetimo malo onih drugih, onih zbog kojih vam u trenutku bude jasno da ćete taj film morati da pogledate ponovo. Grumenčiće istine sa filmske trake, često izgovorene usputno ili nehajno. Često prošaputane. Ali vas dotaknu i ostanu sa vama. Ne sećate ih se doslovno, vrlo često, ali ih ponesete sa sobom i upletete u tkanje svojih misli. Uskoro postaju deo vas. Svaki naredni put kada ih susretnete, što ne biva često, prepoznajete ih po odjeku u sebi…

Sećam se kada sam prvi put gledala „Engleskog pacijenta“, dve scene su me posebno ganule – i naterale na razmišljanje. Jedna je pismo koje Katharine piše u pećini:

„We die. We die rich with lovers and tribes, tastes we have swallowed, bodies we’ve entered and swum up like rivers. Fears we’ve hidden in – like this wretched cave. I want all this marked on my body. Where the real countries are. Not boundaries drawn on maps with the names of powerful men. I know you’ll come carry me out to the Palace of Winds. That’s what I’ve wanted: to walk in such a place with you. With friends, on an earth without maps.“

Nekako mi se ta ideja o telu i duši koje su jedine prave granice i jedina prostranstva koja ikada prelazimo uvrežila u mozgu i često joj se vraćam. I baš tih nekoliko kratkih rečenica mi otkriva toliko toga i o autoru i o čitavoj poenti pisanja romana (naravno, film je snimljen po knjizi, i ova rečenica je doslovno takva i u njoj), i kao da mi ogoljeva u jednom trenutku i bol i trijumf.

Malo pre nje, ide dijalog, izmedju Almasija i Katharine:

Almásy: When were you most happy?
Katharine Clifton: Now.
Almásy: And when were you least happy?
Katharine Clifton: Now.

I to je upravo to. Onaj jedan savršen trenutak, za kojim već žalimo.

Koji su vaši omiljeni trenuci? Koje replike vam ostaju u mislima, pod kožom?

Poslije ljubavi – Arsen Dedić


Poslije ljubavi
ostaju telefonski brojevi koji blijede

Poslije ljubavi
ostaju čase sa ugraviranim monogramima
ukradene po boljim hotelima

Poslije ljubavi
ostaje običaj da se bijelo vino nalijeva u dvije čaše
i da crte budu na istoj visini
Poslije ljubavi
ostaje sto u kavani i začuđen pogled konobara
što nas vidi sa drugima

Poslije ljubavi
ostaje na usnama metalni okus promašenosti
i adrese pozajmljenih soba od 4 do 6

Poslije ljubavi
ostaje rečenica – dobro izgledaš ništa se nisi promijenila,
javi se ponekad
imaš još moj broj

Poslije ljubavi
ostaju tamne ulice kojima smo se vraćali
poslije ljubavi,
ostaju melodije sa radija koje lagano izlaze iz mode,
ostaju tajni znaci,
ljubavne šifre,
ostaje tvoja strana postelje
i strah da će neko iznenada doći,
spuštena slušalica kada se javi nečiji tuđi glas,
hiljadu i jedna laž.

Poslije ljubavi
ostaje rečenica: „Ja ću prva u kupatilo“
i odgovor: „Zar nećemo zajedno?“
„Ovaj put ne“

Poslije ljubavi
ostaju saučesnici,
čuvari tajne koja nije više tajna,
ostaje laka uznemirenost kada u prolazu udahnemo
poznati parfem na nepoznatoj ženi.

Poslije ljubavi
ostaju nepotpisane razglednice Venecije i Amsterdama,
prepune pepeljare,
prazno srce,
navika da se pale dvije cigarete istovremeno,
fotografije snimljene u prolazu,
zagubljene ukosnice,
taksisti koji nas nisu voljeli
i cvjećarke koje jesu.

Poslije ljubavi
ostaje povrijeđena sujeta.

Poslije ljubavi
ostaju drugi ljudi i druge žene.

Poslije ljubavi
ne ostaje ništa.

Shantaram


Ponekad, neke knjige nas pronadju sasvim nenadano, kao da nas zaskoče iz mraka kada ih najmanje očekujemo. I zauvek nadju svoje mesto u našim životima. Kao i neki ljudi.

Znate li taj osećaj, kada uhvatite sebe da živite kroz citate?

Ne znam kako da vam opišem Shantaram, iz straha da ga ne ukaljam pokušajima da ga definišem ili obeležim. Svakako, razlozi zašto sam zavolela ovu knjigu ne nose neku vrednost. Razlog i ljubav svakako nemaju veze jedno sa drugim u samoj umetnosti. Umetničko delo koje nas zauvek zarobi je ono za koje se ne usudjujemo da tražimo razloge. Sačinjeno je od emocija i izraza koji nalaze one tanane niti u nama samima i prepoznaju ih kao svoje sopstvene.

Uglavnom, roman koji me je progutao u jednom dahu… Par rečenica samo, da ih ni slučajno ne zaboravim…

Loves are like that. You heart starts to feel like an overcrowded lifeboat. You throw your pride out to keep it afloat, and your self-respect and independence. After a while, you started throwing people out – your friends and everyone you used to know. And it’s still not enough. The lifeboat is still sinking, and you know it’s going to take you down with it.

 The past reflects eternally between two mirrors -the bright mirror of words and deeds, and the dark one, full of things we didn’t do or say.

 My heart broke on its shame and sorrow. I suddenly knew how much crying there was in me, and how little love. I knew, at last, how lonely I was.

But I couldn’t respond.  My culture had taught me all the wrong things well.  So I lay completely still, and gave no reaction at all. But the soul has no culture. The soul has no nations. The soul has no colour or accent or way of life. The soul is forever. The soul is one. And when the heart has its moment of truth and sorrow, the soul can’t be stilled.

Lovers find their way by insights and confidences; they are the stars they use to navigate the ocean of desire. And the brightest of those stars are the heartbreaks and sorrows. The most precious gift you can bring to your lover is your suffering.

 I clenched my teeth against the stars. I closed my eyes. I surrendered to sleep. One of the reasons why we crave love, and seek it so desperately, is that love is the only cure for loneliness, and shame, and sorrow. But some feelings sink so deep into the heart that only loneliness can help you find them again. Some truths about yourself are so painful that only shame can help you live with them. And some things are just so sad that only your soul can do the crying for you.

 Sometimes we love with nothing more than hope. Sometimes we cry with everything except tears. In the end that’s all there is: love and its duty, sorrow and its truth. In the end that’s all we have – to hold on tight until the dawn.


Ne boj se, tu sam – Marija Šimoković


Toliko sam te nosila svuda
da više nema mesta gde nismo zajedno
pesmom sam te zagrtala
kroz smežurane puteljke suncokreta

unila s pažnjom i ljubavlju
kroz kišu kosu zabacivala ponosno
vičući tvoje ime,
davala vetru da ti nosi moja šaputanja
da li me čuješ
da li me čuješ
rasle su pesme i tvoje godine nadolazile u meni
da bih između kažiprsta i palca
onemoćala od čežnje i vrtoglavice
pominjala ukus tvojih usana, slučajno slanih
nad svetom koji je tek polazio da hleb
svoj razdanji
grlice su s krova svanjivale u mom dvorištu
meko mi glavu uz obraz trljale
pa tebi na ruku sletale
ta ruka na željezu vidim je u kestenju
koje pršti kroz kišu
volela sam topla kroz gusti zrak u kojem
padaju kestenovi
uvek ispočetka
govorila sam ne boj se, tu sam
ostajem uvek ista kao u pismima

jesen je, opet padaju grlice u krugu
ostavljene ptice sumnjaju u pravičnost onih
što već putuju
da li će ih sačekati
kroz zimu i osmehe pokojeg zaostalog lista
pod strehom
tražeći blizinu sveta neke uboge porodice
sa žutim fenjerom
koja još ume i razume ljubav

jesen je,
i sve počinje da studi kroz sitne praporce kiše
teku vinogradi usput
dok se kestenje namešta u šaci zgodnije

jesen je, ja ti pišem ponovo
kako će i oktobarske kiše one tople
i pogdekad leto u slučajnom dodiru kragne
u skretanju iza ugla
u senkama što s večeri rastu ispod lišća
… i tako jesen putuje fijakerom
dok leto dogoreva nad zadnjim točkom u
lampašu
a kestenje počinje da diše otvarajući se…

P.S. pominješ li me nekad
s ljubavlju i poverenjem
pred spavanje?

Zaguglaj i za pojas zadeni


Novo kompjutersko (ili pre: internetsko) doba je sa sobom donelo i nove reči u svakodnevnom rečniku. Retko ko od nas nije bar jednom zaguglao, linkovao, lajkovao ili daunlodovao… Sve po starim srpskim rečima, a? No, naravno da je to normalno. Ono što nije imalo svog „predstavnika“ u jeziku se na veštački način „uvozi“ i posrbljuje. O stalnim zlouportebama i zlostavljanju jezika bolje da i ne počnem da govorim…

No, nismo sami u tom sosu. Novo izdanje eminentnog Oxford rečnika diči se silnim novim rečima ove nove ere. Objašnjenje jednog od urednika i autora je da su te reči dokazale svoje prisustvo u jeziku i vremenski i time što ih razume široka publika najrazličitijih profila… Pa da vidimo nekoliko primera:

OMG! (oh my god!) nije više samo tinedjžerski usklik polupismenog iznenadjenja, već i nova stavka u rečniku.

LOL (laugh out loud) je takodje novododata reč izašla iz domena chatovanja (AHA! Četovanje je takođe stara srpska reč, još je majka govorila Marku Kraljeviću „Man’ se sine Marko četovanja“…)

FYI (for your information) – mogu tačno da zamislim isfolirane Brittany-wannabes kako odmahuju izblajhanom kosicom…

WAG (wives and girlfriend) – odnosi se uglavnom na žene i devojke raznih sportista, najviše fudbalera (posebna vrsta, definitivno!)

„Heart“ (srce) je dobilo novo značenje – glagolsko: I heart London, na primer – sa silnih sličnih printova na majicama širom sveta.

TBH (to be honest) – osećam da će se ovo i kod nas brzo primiti, nekako nam ide uz karakter…

Grrrl (nova evolucijska stepenica jedne obične girl) – samostalna i agresivna devojka

Ego-surfing – surfovanje internetom, tačnije guglanje sopstvenog imena.

Lookism – kreiranje predrasuda na osnovu nečijeg fizičkog izgleda.

Peeps (skraćeno od: people) – ljudi, ortaci

Tu je i gomila novih kovanica i portmanteau reči (nova reč nastala spajanjem dve poznate, kao motel=motor+hotel), na primer:

Babycino – napitak za bebe od vrelog mleka sa penom (baby+cappuccino)

Frenemy – neko prema kome se prijateljski ponašamo iako ga ne volimo (friend+enemy)

Bromance – bliska prijateljska veza izmedju dva muškarca (bro+romance)

Chillax – iskulurati (chill+relax)

Gaydar – „radar“ za otkrivanje homoseksualaca preko suptilnih signala (gay+radar)

Screenager – tinedžer sklon stalnom surfovanju (screen+teenager)

Nonversation – besmisleno trućanje (non+conversation)

Sexting (sex+texting) – slanje SMS ili MMS poruka seksualne sadržine – SMS-hotovanje

Osim ovih, dodati su i novi onomatopejski izrazi:

fnarr fnarr – nešto kao suzdržani, zlobni smeh, tipično uz seksualne aluzije

nom nom – da zameni prethodni yum yum – kod nas njam njam

A naravno da smo dobili i neke veoma duhovite kombinacije:

budgie smugglers (u bukvalnom prevodu nešto kao krijumčari kanarinaca) – figurativno se koristi za previše uske muške kupaće gaćice🙂

ten-second rule (takodje i three i five-second) – koliko sekundi može da prodje pre nego što podignete ukusan zalogaj koji je pao na pod

silent disco (bukvalno: tihi disko) – situacija u kojoj više ljudi djuska uz muziku koju svako od njih ima na sluškama

Na kraju, nadam se da ćete svi vi, onlajneri, naći nešto blogabilno u ovom apdejtu…😀

Kako spasiti sopstveni život


  1. Zaboravi
  2. Oprosti
  3. Zaboravi
  4. diši duboko
  1. Prihvati
  2. Poveruj
  3. Klimni glavom i kreni dalje
  4. diši duboko
  1. Nasmej se
  2. Smej se glasno
  3. Plači još glasnije
  4. diši duboko
  1. Dodirni
  2. Prihvati dodir
  3. Poveruj u lepotu
  4. diši duboko
  1. Budi rame za plakanje
  2. Budi pružena ruka
  3. Budi otvoren dlan
  4. Budi srce na reveru
  5. diši duboko
  1. Govori istinu
  2. Slušaj srcem
  3. Plaši se hrabro
  4. diši duboko
  1. Nasmej se sebi
  2. Ništa nije dovoljno ozbiljno
  3. Otkaži sve planove
  4. diši duboko
  1. Kaži šta misliš
  2. Misli šta kažeš
  3. Ne misli previše
  4. diši duboko
  1. Voli
  2. Voli
  3. Voli
  4. Nauči da kažeš „Zbogom“

1.2.3.4.

Budi svoj odraz u ogledalu, čak i kada sve druga ogledala naprsnu.

Kriška po kriška života…

Soliranje… u falšu?


„A man in a bookstore buys a book on loneliness and every woman in the store hits on him. A woman buys a book on loneliness and the store clears out.“ Doug Coupland

Nastavite sa čitanjem

Papir trpi sve


Od takmičara u Galeriji modernih umetnosti Hirtschhorn u Vašingtonu je zahtevano da svoju kreativnost prikažu uz pomoć samo jednog lista papira.

Čudo je koliko se svetova krije u komadiću mrtvog drveta. Da li to drvena duša vraća svoj oblik, ili ga umetnik čita vrhovima prstiju?

 

Pisati ili ne pisati, pisanje je…sad?


U Bertolučijevom filmu, kod nas nespretno prevedenom kao ‘Ukradena lepota’, devojka kojoj je poveren centar pozornice ima taj čudan trip da svoje misli zapisuje na komadima papira, a onda ih spaljuje. Taj momenat je oduvek nalazio na neki odjek u meni, neku vrstu prepoznavanja. Možda zato što znam da misli oslikavaju trenutak i kada smo ih zapisali, trenutak je već prošao i na taj način se ne može sačuvati. Možda zato što želim da verujem da tim činom spaljivanja reči postaju oživotvorene, nekako više materija nego samo apstrakcija. Možda ih vatra pročišćava.

Pitam se ovih dana da li vredi pisati. Da se jasnije izrazim – da li treba ja da pišem. Pitam se šta sam postigla piskarajući ovih par godina svoj blog. Nekoliko rečenica kojima sam uspela da zaista oslikam ono što sam mislila. Nekoliko slika. Par stihova koje su pronašli oni koji su ih tražili. Da li sam sama sebi jasnija? Ne, samo su mi nedoumice jasnije. Da li sam spretnija u nalaženju pravog izraza, pravog znaka, čitanja signala? Ne, samo brže kucam. Da li sam napisala nešto u čemu će neko drugi zaista uživati ili prepoznati se? Ne, uglavnom su pisanija bila vrlo lična. I haotična.

Znajući sve to, čemu ondapotreba da to i zapišem večeras?

Pretpostavljam da sam stvorenje paradoksa.

Ostaje mi da se zapitam još jedno – koliko daleko i koliko duboko zaista dopiru tudje reči? Da li ikada napuštaju um?